S tumorom veličine 13 cm, stupnja 3 (brzorastući), i sva 43 limfna čvora pozitivna na makro metastaze (jedan čvor je sadržavao čak 1,7 cm raka), bilo je pravo čudo što se bolest nikada nije proširila izvan dojke i pazuha. Moj onkolog mi je na posljednjem pregledu ozbiljno rekao: “Imali ste nevjerojatnu sreću što se nije proširilo.” Ispravak – nisam imala sreću, nego sam bila blagoslovljena.Međutim, ono što želim da svi shvate, a posebno oni koji ne dožive fizičko čudo ozdravljenja, jest da je pravo čudo način na koji Bog vas preobražava kroz patnju. Prije raka, moja duša nije bila ni blizu spremna za Nebo. Još uvijek nije, ali je dosta napredovala od trenutka kad sam prvi put čula riječi liječnika: “Žao mi je…” (ostatak znate). Za mene je to moje najveće čudo – promjena koju je Bog započeo u mome srcu. Ozdravljenje nije samo fizičko; može biti duhovno, emocionalno… Možemo ozdraviti u svojim slabostima, grijesima, pa čak i u krepostima.

Moramo prestati razmišljati zemaljski i svoj pogled uvijek usmjeravati prema vječnosti. Ako vas Bog fizički ozdravi, to nije samo zato što ste Ga zamolili pa je On odgovorio, već zato što je to za Njegovu slavu, Njegovu svrhu, a vaše poslanje na zemlji još uvijek nije gotovo. Ako pak Bog odabere drugačiji put, moramo vjerovati da je, u svom velikom planu vječnosti, to ono što On smatra najboljim za neko veće dobro. Znam, teško je to shvatiti i može duboko raniti naša srca. No, nije li naša blažena Majka doživjela najveću moguću bol u svome srcu dok je promatrala svoga Sina kako umire na križu? A kako je ta priča završila? Uskrsnućem i spasenjem za cijeli svijet.

Naša vlastita smrt i patnja možda neće spasiti cijelo čovječanstvo, ali itekako mogu doprinijeti spasenju i preobrazbi duša oko nas – i na taj način postajemo sudionici u izgradnji Božjega Kraljevstva.Dakle, ako se pitate: “Zašto mi Bog nije dao čudo?”, možda ne gledate dovoljno duboko. Kopajte dublje. Mislim zaista, ZAISTA duboko. Iznenadit ćete se kada otkrijete milijun malih čudesa ne samo u vlastitom životu, već i u životima onih koji su zajedno s vama krenuli put vaše Kalvarije.

Psalam 9,1:
„Iz svega srca zahvaljivat ću ti, Gospode! Objavljivat ću sva čudesa tvoja!“

Jessica je na dan kada se rodio njezin Toma (Thomas), svoga sina svijetu predstavila sljedećim riječima:

Predstavljam vam Tomu Solanusa – najveću radost moje borbe s rakom. Uvijek pišem pisma svojoj djeci kada se rode. Moj Toma nije iznimka. Toma znači “blizanac”. On je od svog začeća zajedno sa mnom vodio ovu opaku bitku s rakom te je na puno načina spasio moj život. Dragi moj sine, molim te ponesi ove riječi sa sobom u sve dana svojega života. Borba je sada za tebe gotova. Vrijeme je da spustiš svoj mač, moj maleni ratniče, a mama će ga podići – mama preuzima odavde.

Pismo Tomi

Sada kada te konačno upoznah, moj mali ratniče blizanče, uviđam odakle je dolazila sva moja snaga tijekom ovog putovanja. Vidim svoj razlog za osmijeh i radost kroz bol, vidim da nam Bog nikada ne dopušta da patimo bez da nam nešto veliko ne da zauzvrat. Promatram tvoje lice i vidim neizmjerno bogatstvo – da je život unutar majke dragocjen od začeća, a ne samo od rođenja. Spasio si moj život više nego bilo koji lijek, a tvoj život unutar mog tijela dao mi je snagu za borbu bez premca. Obično dajem životne lekcije u ovim pismima svojoj djeci… Pisala bih ti o poniznosti, o žrtvi i ljubavi i kako smo po Njegovoj krvi svi spašeni. Učila bih te tome kako biti vjeran i hrabar u svijetu punom mržnje, savjetovala te kako biti Božji vojnik u vremenima neizvjesne sudbine. No danas, moj slatki dječače, osjećam da si ipak dovoljno ratovao. Zato sada spusti svoj mač i pusti da ga mama podigne. Od danas našu borbu s rakom mama potpuno preuzima na sebe, a ti se odmori, sine moj jer ćeš cijeloga života voditi svoje vlastite bitke. I, bilo da ću u njima biti s tobom ili ne, znaj da si siguran u Njegovim moćnim rukama. Gospodin te je stvorio s velikom svrhom, sine – doveo te kao lice, kao glas, kao svjetlo za nerođene. Znaj da si bio prijeloman trenutak i svijetla točka u borbi jedne majke razapete rakom. Stvoren si sa svrhom izvan svih ljudskih poimanja, stoga ne zaboravi svakodnevno Mu zahvaljivati i cijelog Mu sebe darivati.

Živi sakramente, moli se, klanjaj se Presvetom oltarskom sakramentu. Neka ti Evanđelje bude put, a katolička vjera vrata. I najvažnije – neka ti Gospodin uvijek bude na prvome mjestu jer On je tvoj pravi Otac koji te je s velikom ljubavlju želio i stvorio.

Voli te tvoja
Mama

Svjedočanstvo Jessicine sestre o njezinim zadnjim i svetim trenucima života:

Sinoć, u 20:02, uoči Nedjelje Božjeg milosrđa, Jessica nas je mirno napustila i stala pred Boga. Izgledala je poput anđela. Nikada u životu nisam vidjela ljepše lice. Nakon što nas je napustila, satima je zračila. Nikad mi srce nije brže lupalo nego u njezinim posljednjim trenucima. Ispratili smo je što smo dalje mogli – do Njegovih vrata i rekli joj da se ne boji. Kada joj je puls nestao, pali smo na koljena i pomolili se za njezin siguran put kući. Znate, nitko nije bio spremniji otići kući od Jessice. Bila je spremna, iako mi nismo. Jessica, ostavila si veliku rupu u našim srcima. Nisam sigurna kako ćemo nastaviti ovaj život bez tebe u njemu.

Izdržala je dovoljno dugo da vidi i čuje plodove svojih patnji. Toliko ljudi koji su nekoć bili mlaki vjernici, trčalo je do njezine postelje da joj kaže kako i koliko ih je promijenila. Bolnica nije više mogla izdržati tolike posjetitelje i telefonske pozive. Od količine poziva im je čak i pukla telefonska linija. Kad vas je u zadnjem danu svojega života tijekom prijenosa molitve uživo u 15 sati Jessica čula kako molite za nju bila je pod jakim sedativima. Ipak, moja prekrasna sestra izborila se s narkoticima i rakom koji joj je zahvatio mozak i po prvi puta OTVORILA SVOJE IZRAŽAJNE OČI koje nije otvarala još od Velike Subote. Iz njezinih očiju teklo je mnoštvo suza koje su joj neprestano kvasile lice. Odjednom, usta su joj se počela micati.. Pokušavala je moliti sa svima vama.
Hvala vam svima na molitvama. Molimo molite za njenog muža i obitelj. Molimo vas da nastavite moliti za nju, kao što je tražila. Molimo vas da nastavite moliti jedni za druge. I uvijek čuvajte živu vjeru jer ona je jedini put do Neba.

 Jessica Hanna osoba je koja ima važno i posebno mjesto u mom srcu i sjećanju. Bila je majka četvero djece, svi dobi ispod 6 godina. Preminula je na glasu svetosti 6. travnja 2024. godine. Jessici je na početku trudnoće s njezinim četvrtim djetetom, 2020. godine dijagnosticiran agresivni karcinom dojke. Nekoliko joj je liječnika predlagalo abortus kako bi je mogli hitno operirati i započeti s agresivnom terapijom karcinoma, no ona je abortus odlučno odbila stavivši tako djetetov ispred vlastitog života. Pristala je samo na blage i prilagođene kemoterapije koje su bile sigurne za njezinu bebu, no učinkovitost tih terapija bila je vrlo upitna budući da bez agresivne operacije liječnici nisu mogli vidjeti u kojim se sve dijelovima njezinog tijela tumor nalazio, a magnetni pregledi za Jessicu nisu dolazili u obzir. Nakon rođenja njezinog sina Thomasa Solanusa, unatoč najgorim liječničkim prognozama s početka trudnoće, pretrage su pokazale da je rak iz njezinog tijela bio čudesno nestao. Jessica je to Božje čudo i ozdravljenje pripisivala i blaženom Solanusu Caseyu- američkom blaženiku kapucinu kojeg Amerikanci nazivaju „apostolom bolesnih“. Naime, Jessica je nakon svake svoje trudnoći prilagođene kemoterapije, odlazila na grob spomenutog blaženika moleći ga da sačuva njezinu bebu i izmoli kod Gospodina njezino ozdravljenje, ako je to Božja volja. Nažalost, rak se vratio nakon samo godinu dana i ovoga puta u terminalnoj fazi. Jessica je, dobivši tu dijagnozu, sav svoj život potpuno predala Bogu te je na svom instagram profilu @blessed_by_cancer svima nama pokazala kako nositi vlastiti križ, kako ga zagrliti i uzljubiti i kako ga iskoristiti za vlastito posvećenje i spasenje. Često je govorila da je blagoslovljena rakom i zahvaljivala na njemu tvrdeći da bez patnje koju je prolazila nikada ne bi napustila sve svjetovno i sav svoj fokus stavila na vječni život. Posebno je širila pobožnost molitve krunice i čašćenja 7 Marijinih žalosti, pobožnosti prvih petaka i prvih subota te nošenje škapulara. Govorila je da ne zna kamo će je njezina bolest odvesti i da je možda Gospodin poziva da svima pokaže kako dostojanstveno i s vjerom umrijeti. I u svojim najgorim patnjama i bolovima, iz bolničkog je kreveta neumorno molila za druge tijekom brojnih prijenosa molitve krunice uživo, a svoje je patnje posebno prikazivala za duše u čistilištu i za one koji se nisu dugo ispovijedili, za bolesnike i za obraćenje grešnika.

Na Pepelnicu 2024. godine, započela je s molitvom Pompejske devetnice znajući da bi zadnji dan devetnice bio dan prije nedjelje Božanskog milosrđa. Nakana devetnice bila je ispunjenje Božje volje u njezinom životu. Preminula je u predvečerje nedjelje Božanskog milosrđa, na prvu subotu, u 20:02 sati, sa škapularom oko vrata. Bila je okružena svojim najmilijima koji su, u trenutku kada je Jessica preselila u Vječnost, pali na koljena i molitvom je ispratili Ocu svjedočeći da je još dugo nakon što je izdahnula isijavala i bila čudesno lijepa.
Iako nije prošla niti godina dana od njezine smrti, već pristižu svjedočanstva o čudesima koja su se dogodila po njezinom zagovoru. Kako sam s Jessicom osobno komunicirala posljednjih nekoliko mjeseci njezinog života i veoma je zavoljela, posvetila sam joj svoj obrt i nakon njezine smrti dala obećanje da ću se potruditi da se glas o njoj proširi i na našim prostorima. Velika mi je želja da što više ljudi čuje za nju i počne se utjecati ovoj, vjerujem, budućoj svetici Katoličke Crkve, stoga će svaki 6. u mjeseci biti posvećen njoj i prijevodu nekog od tekstova koje je pisala na svom instagram profilu.

Draga naša Jessica, zagovaraj nas kod Gospodina.