“I spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu…” (Iv 19,2)

Isuse, Spasitelju moj!

Koliko je oštrih trnova bilo sapleteno oko tvoje glave?
Jesu li ti se iz očiju, umjesto suza, cijedile kapljice krvi koje su klizile niz tvoje čelo?
Jesi li izbrojao koliko puta su te ošamarile ruke koje su te nekoć blagoslivljale?
Jesi li zaplakao kada su u tvoje božansko lice bacili fekalije?
Koliko su te puta pljunuli, Isuse?
A gurnuli? Šutnuli?
Koliko si još gnjusnih poniženja podnio, moj Isuse?
Koliko je ljubavi bilo potrebno da ostaneš miran pod tim trnjem i ne uzvratiš?
Koliko poniznosti da te ismijavaju kao kralja, a ti si šutio kao Jaganjac pred onima što ga vode na klanje?

Spasitelju moj, što su ti sve činili između bičevanja i polaska na Kalvariju, a što svijet nikada neće saznati?
Koliko si se bojao, satrven od bola i ljubavi, dok si izbičevan čekao u stražarnici?
Što ti je tada prolazilo kroz misli i srce, moj Isuse? Jesi li se i tada krvavim znojem znojio čekajući da ti navale ono teško drvo na bičevima izranjena i isparana leđa?
Jesi li se, barem na tren, osjećao kao dijete koje samo želi pobjeći natrag u majčin zagrljaj?

Oprosti mi, Isuse, za svako poniženje koje si podnio zbog mene.
Oprosti mi za samoću između bičevanja i kalvarije.
Oprosti mi, Isuse, za svaki puta kada sam te poput Petra zatajila iz straha da bi me mogli prepoznati kao tvoju.
Oprosti mi za svaki puta kada sam te izdala kao Juda, zbog svojih interesa, poriva i slabosti. Što sam te ljubila usnama, a ranjavala djelima.
Oprosti za svaki trn mojih grijeha koji te je ranio.
Oprosti mi za taj vijenac poruge i boli.
Oprosti za svaku ružnu misao, djelo i riječ koje sam uputila onima za koje si trpio jednako kao i za mene.
Oprosti mi što često ne znam ljubiti. Ni tebe, ni druge, ni sebe.
Oprosti mi što ne mogu i ne znam oprostiti.
Oprosti mi što te zaboravim kada je sve dobro.
Oprosti što te se sjetim samo onda kada i ja plačem.
Oprosti mi, Isuse, za svaki nevidljivi mač koji je ranio srce tvoje prežalosne Majke.

Nauči me ljubiti ne riječima, nego šutnjom.
Nauči me ljubiti one koji me ne vole.
Nauči me blagoslivljati one koji me proklinju.
Nauči me ostati onda kada bih najradije pobjegla.
Hvala ti, Otkupitelju moj, za sve što si prešutio radi mene.
Hvala ti što si ostao kada su se svi razbježali.
Hvala ti što nisi tražio pravdu, nego si darovao milosrđe.
Hvala ti što si ljubio i kada nisi bio ljubljen.

Hvala ti, Kralju moj, što si i moje boli ponio na svoje svoje prijestolje Ljubavi – na križ.
(I.P.)